Svrbuckaju me prsti

Svijet joj je izmakao pod nogama. Dugo nakon toga je još uvijek razmišljala o toj činjenici. Ona - sotonino dijete. Utijelovljenje Vraga samog. Sve se počelo uklapati. Ali zašto ona?
Nakon nekog vremena prestala se zapitkivati. Nikad joj se ništa dobrog ne događa. Prati ju samo zlo. Nije mogla više vjerovati da Bog postoji i da će ju spasiti. Na bilo koji način će trunuti - u najboljem slučaju u paklu, što nije ništa bolja utjeha. Zašto da onda žali za ičim? Kad može raditi bilo što s istim posljedicama, zašto da ne nastavi svoju osvetu? Za nju ionako nema spasa. Počela je svoje pohode po svijetu sijući gnjev i kaos. Nije bila sretna, ali zaključila je da za nju nema drugog riješenja. Nakratko se tješila lijepim stvarima koje je željela i koje je mogla imati. Ipak, kad god joj je bilo teško znala je promrmljati: "Bože, pomozi mi." Nasmijala bi se sebi i svojoj glupoj navici, znajući da nema nikakve svrhe ni značenja u tim riječima.
Godinama kasnije, čameći u nekom skladištu, u nekom gradu, u nekoj državi, prije no što se spremala pred jutro izići, opet joj je preko usana preletila stara mantra. Gotovo se lupila po glavi, govoreći sama sebi - neće ti pomoći jer ga nema.
Već je bila gladna. Ukrast će nešto putem. Skladištara je pustila na miru, iako je bila željna akcije, i unatoč tome što je sendvič koji je stajao na njegovom pultu izgledao prezamamno. Strasti su se previše rasplamtjele sinoć, i morala je spašavati živu glavu. Jadan čovjek, gotovo je platio zbog toga. Ali izvukao se, gad sretni. Zašto ona nije mogla imati takve sreće? Zašto baš ona?
Izlazila je van, oprezno provjeravajući da vani nema opasnosti. Zrak je bio čist. Mora pobjeći iz ovog grada. Ovaj put se predugo zadržala i stvari su izmakle kontroli. Polako je počela koračati ulicom u zoru, krajičkom oka provjeravajući vrebaju li kakve opasnosti iza nekog ugla. Bilo je mirno. Valjda su svi umorni, pa treutno spavaju. Jadni ljudi... Što im je sve priuštila... Ma da! Jadni! A kaj je s njom?
Odjednom je iza ugla dotrčao neki pas. Lutalica. Svi su trenutno bili lutalice, jer ljudi trenutno nisu bili sposobni brinuti se o njima. Podigao je glavu prema njoj, i počeo bjesomučno lajati. Iako ga je preklinjala da prestane, on je samo nastavljao, sve glasnije i glasnije. Privukao je pažnju još nekoliko drugih pasa, koji su isto došli i počeli lajati na nju. Shvatila je da je u gadnoj nevolji i počela se udaljavati, ali glasan lavež je privukao i ljude koji su u nevjerici gledali što se događa. Tada je netko iz rastuće mase povikao: "Ona! Ona je kriva za sve!" Obično su takve situacije od neutralnog promatrača odmah osuđene kao lov na vještice, a ljudi smatrani glupima. Razlika je što je ovaj put ona doista krivac. I iako ju nitko ne bi osudio inače u normalnoj situaciji, jer je nezamislivo da jedna mlada djevojka ima nekakve veze s ovom ukupnom slikom, sluđenim ljudima je malo trebalo da prijeđu granicu normale i osude nekoga za nešto jače od sebe, nešto nenormalno, nešto nesvakidašnje. Ovo nije normalna situacija. Zašto bi inače nekoliko pasa okružilo jednu osobu, i bez vidnog razloga lajalo na nju? Stvari se nisu razvijale u njenu korist. Kad je vidjela da su je počeli poprijeko gledati shvatila je da se neće moći obraniti riječima. Počela je bježati! Razjarena masa ju je počela goniti, i uz sav beton i tehnologiju koja ju je okruživala, imala je osjećaj da je u srednjem vijeku. Potrčala je niz ulicu svom brzinom, i svom snagom. Znala je da to neće biti dovoljno, jer nije dovoljno brza ni izdržljiva. Morat će ih nadmudriti. Razmišljala je o različitim strategijama u trku. Otrčala je u prvu zabitu uličicu koju je vidjela. Iz nje u drugu uličicu. Nije znala kamo točno ide, ali nije bilo važno. Neće im moći pobjeći, pa je odlučila pronaći skrovište. Nije ga pružala ni ova ulica. Ni slijedeća. Čula je ljude iza sebe. Nije se htjela okrenuti da ih vidi. Bojala se. Još uvijek je trčala. Vidjela je još jednu skrivenu uličicu, ograđenu daskama. Preskočila je visoku ogradu, ni sama ne znajući kako. Sad ju je pokretao čisti adrenalin. Nije više osjećala ni umor. Ovo je bilo čisto preživljavanje, njegova sama iskonska srž. Osluhnula je što se događa iza nje. I dalje su ju slijedili, iako, po sluhu, manje njih. Vjerojatno su se razdvojili. Nije loše, ali ako će se razdvajati ovim tempom, neće imati nikakve šanse. Morala je nešto napraviti, i to brzo! Iako je dobivala polako na prednosti (ona je ipak imala puno više za izgubiti), to nije bilo dovoljno. Iza slijedećeg ugla vidjela je vrata. Pokušala ih je otvoriti, i uspjela je! Utrčala je u zgradu, ne gledajući ni kamo ulazi. Zalupila je vratima, samo da ju ne primjete. Znala je da udarac neće čuti od svih povika koji su bili namjenjeni njoj. Počela se skrivati unutra. Samo zbog nekoliko napuklih prozora, koji su propuštali svijetlost unutra, shvatila je da je u klaonici. Došla je gotovo do ruba grada. Smirit će se ovdje do večeri, i onda u mraku izići iz grada. Našla je neki skriveni kutak, i sakrila se tamo. Zaspala je gotovo čim je sjela. Bilo je jače od nje. Prvo neprospavana prošla noć, a sad i ova potjera.
Probudila se u potpunom mraku, uplašena, ne znajući što se događa. A tada joj se sve vratilo. Ima sreće što je još živa! Netko ju je mogao naći dok je spavala. Isti tren je počela smišljati kako će izaći iz grada. Morat će se držati sjena, morat će biti neprimjetna. Polako je otvorila vrata. Činilo joj se da je mirno. Polako je izašla, i po planu se držala sjene. Odmakla je vjerojatno pedeset metara prije no što je čula prve korake. Znala je isti tren da su je čekali u zasjedi, samo su čekali da netko potvrdi da je to ona. Nastavila je trčati. Imala je osjećaj kao da i nije spavala popodne. Kao da je nakon što je zatvorila ona vrata samo nastavila trčati. Bio je mrak i teško se orijentirala. Nije poznavala ovaj grad još uvijek. Bila je tako umorna. Trčala je iz ulice u ulicu, slušajući kako ju prate. Nije pronalazila nikakvo novo skrovište. Čak joj ni mrak nije pomogao u tome! Rulja ju je nemilosrdno progonila. Uplašila se na tren, pomišljajući kako je ovo možda kraj. Izgubila je koncentraciju na tren, i pala! Bila je umorna. Nije se stigla ni uspraviti prije no što su je sustigli i okružili. Gledala je u njihove oči koje su sjajile životinjskim sjajem, i shvatila je da je ovo doista kraj. Nije mogla nikamo, i ostala je mirna. Imala je osjećaj kao da je to u redu. Kao da je cijeli slijed događaja oduvijek vodio ovome. Kao da se to treba dogoditi. Od trena kad ju je majka zatekla u sobi kako čita njen dnevnik, otkad je pobjegla od kuće, otkad živi ovako. Imala je osjećaj da se ovo treba dogoditi. Ta misao ju je umirila. Gledajući prvu dovoljno hrabru osobu divlja pogleda kako zamahuje pajserom prema njoj, pomislila je "Konačno", i sklopila oči.

Evo nešto malo drugačije ovaj put. Nisam planirala ovu priču, ali samo je nekako izišla iz mene. Zapravo, ja se još uvijek tražim. Ne znam točno što volim pisati, samo znam da me pisanje usrećuje. Isto tako, ne mogu procijeniti je li išta od toga što sam do sad napisala dobro (previše sam kritična prema sebi), pa vam još jednom dajem svoju pričicu, a vi procijenite. Do sad ste bili neizmjerno dobri prema meni, i puno vam hvala na tome, ali kad imate što za prigovoriti nemojte se ustručavati jer i to pomaže! Pozdrav svima! :-)

Čulo se lupkanje. Pravilno lupkanje. Stražar je ovu noć već unaprijed proglasio nemirnom. Počelo je sa sirenama koje su kao za okladu svako malo obznanjivale da se nešto događa, da se događa neprestano, i da vjerojatno nema ništa dobrog u tim događajima. Nastavilo se s nekoliko telefonskih poziva upozorenja na pripravnost, jer su se iz nekog nepoznatog razloga u gradu u zadnje vrijeme počele događati čudne stvari, jedna za drugom. A sad ovo lupkanje. Znao je da bi za njegovo dobro bilo najbolje da ostane na svom stražarskom mjestu - ali posao mu je nalagao drugačije. Prokleti posao! A mogao je otići na prekvalifikaciju! Ali ne - morao je slušati mamu!
Čekala ga je iza ugla, u čučnju, kao i svi grabežljivci kad se spremaju za napad. Kad joj je došao gotovo nadohvat ruku, zazvonio je telefon, i on je sa olakšanjem gotovo potrčao da se javi. No dobro. Odustala je od svog plana. Čula je helikopter negdje iznad glave, iznad zgrade, i zaključila da će ipak morati malo pripaziti kad će izlaziti van. Došlo je do te faze - oprez. Uvijek je bilo tako. Svaki njen dolazak u neki grad bio je praćen istim dočecima, istim događajima, istom atmosferom. Prvo nemir. Ljudi su osjećali da se nešto događa, nešto što nisu mogli definirati ali ih je prožimalo. Počeli su biti nemirni, svađati se. Nervoza, agresija, nasilje. Jedno je pratilo drugo. Drugi je bio kaos. Kad su se sve strasti rasplamtjele, nastupao je on. Povećana doza nasilja, krađe, ubojstva, vandalizam... Nakon toga, treća i četvrta faza bile su napad i oprez, a međusobno su se izmjenjivale. Ljudi su shvaćali da netko mora biti kriv za to, tražili su krivca, napadali su se međusobno, i pazili da njih netko ne napadne. Napad je bio najbolja obrana. Nisu se birale žrtve, a ona je znala da mora biti na oprezu jer u tako bezumnom stanju, ne birajući koga napadaju, mogli su doista napasti i nju. Morala se smiriti na neko vrijeme. Plan da pojede nešto zasad je morao zauzeti drugo mjesto. Morat će ostaviti čuvara na miru, i vjerojatno ovdje prenoćiti.
Mrzila je tako mirovati, jer je znala što to znači. Opet će početi promišljati o svemu, i prisjećati se svega, dok je napada gromoglasna tišina. Jer, bez obzira na sve, ništa osim stalnog pokreta ne može utišati viku u njenoj glavi. Osjećala je kako glasovi polako nadiru. Kako joj milijunti put kroz glavu prolazi pitanje - "Zašto ja?" Kad je bila dijete nije ništa shvaćala. Zašto se roditelji uvijek svađaju, zašto ju djeca u školi ne vole, zašto joj učitelji nikad nisu naklonjeni, iako je najbolja u razredu. U srednjoj školi ju je to počelo smetati, i kad je ušla u pubertet postala je prava mala buntovnica. Uostalom, zašto bi se trudila oko drugih kad je oni ionako ne prihvaćaju. Počela je izvoditi kojekakve nepodopštine. Nikad je nisu uhvatili, pa je uživala u tome. To je bila njena svojevrsna osveta društvu, u koje se nikad nije uklapala. Kasnije je počela shvaćati da je ipak problem u njoj. Kamo god je išla, kaos i nemir su je pratili. Nije vjerovala u paranormalno, ali polako je počela uviđati da ipak možda ima nešo u tome. Možda je zato svaki cvijet u njenoj kući uvijek uvenuo. Možda zato nikad nije imala ljubimca - svi su uvijek pobjegli. Ali zašto ona? Nebrojeno mnogo puta je tražila odgovor na to pitanje, ali - kako doista naći odgovor? Jednom je čak otišla kod vidovnjakinje. Pomislila je da bi u njenom slučaju to moglo možda i pomoći, iako je nevoljko to sama sebi priznala. No, kad je došla na ugovoreni termin, i kad je vidovnjakinja počela gledati u kristalnu kuglu dogodilo se nešto nevjerojatno. Ona nije puno očekivala jer se još uvijek nećkala sa svim tim mističnim stvarima, ali nije očekivala ni ovo! Vidovnjakinja je gledajući u kuglu prvo promrmljala "crno", pa nakon par sekundi uzviknula "Crno!", i zatim je vrišteći pobjegla iz sobe. Ona nije znala što da misli o tome. Vratila se kući zabezeknuta, promišljajući o svemu, i koliko još jedna šesnaestogodišnjakinja može podnijeti! Ubrzo je počela plakati. Prvo plakati, a zatim histerično plakati, vikati, i razbacivati stvari oko sebe. Zašto ju je majka uopće rodila?! Zato što nije mogla držati noge skupljenima! Za sve je ona kriva, kurvetina glupa! Požalila je tu misao čim joj se rodila u glavi, jer je voljela mamu. Ali u tom trenu je već bila u maminoj sobi i razbacivala njene stvari. Dobro, nije trebala, ali to ipak ne umanjuje krivicu njene mame! Nastavila je razbacivati njene stvari i raskrčivši pola ormara naišla je na skrivenu kutiju od cipela. Poznavajući njenu mamu, tu su vjerojatno neki dnevnici ili tako nešto. Salvete, pisma ili fan bilježnice. Odlučila je da će baš i to prerovati! (I pomislila, dobro da je mama na poslu pa može biti tako hrabra) Otvorila je kutiju i našla unutra nekoliko svijeća, neke predmete koje nije prepoznavala, i dvije crne bilježnice. To je to! Otvorila je prvu bilježnicu, i našla unutra hrpu nacrtanih simbola, pentagrame između ostalog, molitve koje nisu imale veze s Bogom, i osjetila je da ju je neki čudan osjećaj u potpunosti prožeo iznutra. Bilježnica joj je ispala iz ruke od straha. Bojala se primiti ju opet u ruke. Uzela je drugu bilježnicu. Sa strahom ju je polako otvarala, ne znajući što će naći unutra. Laknulo joj je kad je vidjela da je ovo ipak dnevnik. Stari dnevnik. Počela je nasumično čitati datume i zapise, i polako je sve više bila u nevjerici. Njena majka sotonistica? I njen otac? Tako su se upoznali?! Nije mogla vjerovati. Nikad nije bila prevelika vjernica, išla u crkvu ili tako nešto, ali se nadala i vjerovala da nešto dobro, nešto jače od svih, pazi i bdije nad ljudima. To joj je pomagalo u teškim trenutcima. A sad ovo? Ne bi nikad rekla za svoje roditelje da... Prekinula je misao. Prelistala je na kraj bilježnice, i vidjela da nije ispisana do kraja. Vjerojatno je u nekom trenu mama iz nekog razloga prestala pisati. Možda zato otad vodi normalan život, za koji svi znaju, i koji nikad ne bi dao pretpostaviti čime se bavila ranije. Tražila je posljednjih nekoliko zapisa. U jednom je naišla na opis rituala kojim su pokušali prizvati svog Gospodara. Snošaj je bio centralna točka rituala. Zapis nakon toga je bio da joj je majka trudna. Pogledala je datum, izračunala u glavi, i shvatila da je odgovaralo - radilo se o njoj. I poslije toga još nekoliko kratkih zapisa - s djetetom se nešto čudna događa, nešto nije u redu. Na kraju samo rečenica: "Što smo to napravili?"

(nastavit će se...)

On je bio jedan od onih koji se traže. Nije znao što želi u životu - ali znao je što ne želi. To nije bila prevelika prednost u njegovom slučaju. Ni sam ne zna po koji put, sjedio je na prozoru svoje sobe i gledao u daljinu. Razmišljao je što će dalje. U kasnim tridesetima, nakon što je već prošao kroz gotovo sve, malo je mogućnosti ostalo. Tražio se.
Studirao je. Nakon što je završio srednju školu nije znao čime se želi baviti, i što želi od života. Otišao je studirati ekonomiju, jer je mislio da će imati dosta opcija zapošljavanja kasnije. Nije mu se svidjelo. Medicina - nije imao želudac za to. Filozofski je obećavao. Promijenio je nekoliko različitih smjerova - od stranih jezika, do filozofije. Na filozofiji je ostao, ali ona ga je na kraju tjerala da se još više zapitkuje. Radio je između svih tih faza. Radio je na gradilištu. Bilo mu je preteško. Nije on jedan od onih koje rad oslobađa. Prijavio se za vojsku. Mislio je da će mu možda biti lakše ako će mu netko zapovijedati, a on će samo slijepo slijediti naredbe. Pao je na obuci. Nije ni kamp prošao. Nije on jedan od onih snagatora. Radio je u uredu. U početku je bio potrčko, nosio je kavu, ali u nekoliko kritičnih trenutaka je pomogao i pokazao se korisnim pa su ga promaknuli. Kad se primio papirologije, umro je od dosade. Nije on jedan od onih koji mogu osam sat premještati papir s hrpe na hrpu i lupati žig. Radio je kao poštar. Posao mi se relativno svidio, ali bilo je previše dosadnih starih gospođa koje sa svakim pismom imaju potrebu prepričati cijeli svoj život. Nije on jedan od onih kojima ide komunikacija s drugim ljudima. A i bilo je previše pasa koji su ga napadali. Previše su ga puta ugrizli. Tražio se.
Sjedeći na prozoru, razmišljao je što uopće voli raditi? Što bi htio raditi? Što napraviti od svog života? Voli putovati. Voli kuhati. Voli pisati. Da ode na put oko svijeta i napiše putopisnu kuharicu? Je li to već netko napravio? Ima li dovoljno novaca da se odvaži to napraviti? Vjerojatno nema. Bi li se usudio to ionako napraviti? Nije bio siguran. Bi li ga to usrećilo? Vjerojatno bi. Može li mladenačke snove sad proživjeti? Koje su mu druge opcije? Gdje se još vidi? Tražio se.
Dvaseset godina kasnije, na isti takav dan, sjedio je pored prozora i još uvijek se ništa nije promijenilo. Previše je kočnica bilo da ikad pokuša napraviti ono što je želio. Nikad nije otputovao jer nije imao novca. Nikad nije probao različite svjetske specijalitete. Nikada nije napisao knjigu jer nije imao vremena za nju, ni putopisnu kuharicu jer nije putovao. Jedino čemu ga je život naučio jest da kasno dosanjani snovi uvijek ostaju - samo snovi. Ako ih nemaš kako ostvariti. I je li to pravedno? On, koji je mogao cijniti svaku sliku koja bi mu okupirala vidokrug na putovanju, svaku ciglu, svaki začin, svaku boju, nikad nije imao prilike vidjeti bilo što od toga. Je li pravedno da ljudi ne mogu ostvariti snove? Zašto bi nečiji snovi bili važniji, bolji i vrijedniji ostvarivanja od drugih? Nije on to znao. On je bio jedan od onih koji nikad ne nađu odgovor na pitanje. Tražio se.

Putovao je cijelog svog života. Otkad zna za sebe. Toliko dugo, da više nije znao da li ga to zabavlja, ili mu je samo prešlo u naviku. Bojao se priznati da je zapravo riječ o onom drugom. Ali često to bude tako...
Sjeća se da je u početku uživao u svakoj sitnici. Veselio se rascvjetalom drveću na lijepim trgovima, i svim ljudima koje je sretao. Međutim, što je bio stariji primjećivao je samo jednu te istu arhitekturu, a odnosi s ljudima postajali su sve veća tlaka. Kovčezi su postajali sve teži i teži. To je bila jedna od stvari koje je mrzio, ali kao i mnoge ostale, bila je sastavni dio putovanja. Zapravo, bilo bi neprirodno ne usvojiti nešto novo na svakom mjestu, ne pokupiti nešto što postaje dio tebe. A kovčezi - svaki put neumoljivo sve teži i teži. Nije ih imao toliko puno na početku. Od kuće je krenuo samo s jednim kovčegom - Radošću. U Zagrebu je napunio drugi - Briga. U Madridu je kupio Strah. U Parizu, jasno, Ljubav. Nigdje ih nije napunio u potpunosti - uvijek je ostalo barem malo mjesta za još stvari, ali sa svakim novim putovanjem nastajala je potreba za novim kovčegom. Rusija - Rezignacija. Mađarska - Melankolija. Slovenija - Svađa. Amerika - Apatija. Mexico - Mržnja. Sada je pretrpan njima. Više nije mogao sam nositi svoje stvari. Sa svakim novim kolodvorom, svakom novom destinacijom, bila mu je potrebna sve veća pomoć. Međutim, on nije mogao stati. Nije imao hrabrosti prestati putovati.
Tog dana čekao je avion za Afriku. Želio se vratiti korijenima. Afrika je kolijevka naroda. Htio je krenuti ispočetka. Htio je pronaći inspiraciju da može nastaviti dalje. Kad je sletio na odredište, s prvim udisajem osjetio je onu staru radost. Nije mogao dočekati trenutak kad će konačno otići s aerodroma i početi razgledavati. Otišao je po prtljagu, razmišljajući kamo će prvo otići. No nešto je krenulo po zlu. Čekao je svoje kovčege sa ostalim ljudima, ali nikako nisu dolazili. Gledao je kako se traka vrti u krug, bez njegove prtljage. Čekao je i čekao, ali uzalud. A traka se i dalje vrtila, kao da njegovih kovčega nikad nije ni bilo. Nije dolazila ni Mržnja, ni Apatija, ni Svađa, ni Melankolija, ni Rezignacija, ni Ljubav, ni Strah, ni bilo koji drugi u nizu, koje je skupio s vremenom. Stajao je zaprepašten, ne znajući što da radi. Pao je na koljena, plačući. Putovanje je bilo njegov život, a nema putovanja bez prtljage. Shvatio je da ne može dalje. Shvatio je da je stigao do posljednjeg odredišta, a neće ga moći ni vidjeti. Zadnje što je shvatio bilo je to da se nikada ne možeš vratiti na početak.

Tupo je piljio u jednu točku. To je bila njegova česta zanimacija. Sjedio je u kafiću i čekao da ga netko posluži. Čekao je već pola sata. Nije ni shvatio da je već toliko vremena prošlo. Misli su mu opet odlutale i nakratko je opet bio izvan ovog svijeta. Trgnuo se u trenu kad je pored njega zalajao pas. Pogledao je na sat i bio je upravo spreman da ustane i ode po knjigu žalbe, kad je netko sjeo na njegov stolac. Na njega!
U njega, zapravo. Tad je shvatio da opet neće biti poslužen, i da se nema smisla žaliti. Duhove ne poslužuju, i duhovi ne mogu pisati. Prošetao je do drugog slobodnog stola i opet je sjeo. Nije vidio smisla u tome da sjedi s nekim u stolcu i prisluškuje tuđe razgovore, iako ga je u početku to jako zabavljalo. Nakon što je shvatio da svi pričaju gotovo iste priče, odustao je od tog vida zabave. Čemu slušati tuđe žalopojke? Ili ne valja posao, ili ne valja brak, ili ne valja fakultet, ili ne valja seks. NIje razumio te priče. Nikad nije imao prijatelje. Obitelj je izgubio još dok je bio dijete, a novu nikad nije zasnovao. Poginuo je dan prije no što je trebao dobiti posao.
Sjeo je na prazno mjesto u kafiću - njegovo staro mjesto, gdje je prije često znao sjediti. U tom trenu je čuo konobaricu kako govori: " A gdje je Saša? Već dugo nije dolazio..."
I opet se zapiljio u jednu točku.